25.09.2016.

... jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice

Bila sam na sjajnom predavanju, koje mi je malo pomutilo misli i podsjetilo me na nešto što sam srećom bila zaboravila na neko vrijeme, ali eto vraća mi se ovih dana i htjela sam pisati o tome i konačno ispisati i prevazići, ali trebalo bi mi mnogo vremena, kojeg nemam, a i mnogo je teško, pa stalno odlažem. Ali dosadilo mi je i da mi je teško i da mi oči suze kada pomislim na svoje teškoće pri duhovnoj samoizgradnji i trudu da se već jednom uzdignem iznad nekih stvari, jer imam osjećaj da me koči da konačno počnem osjećati barem nekih minimum zadovoljstva sobom. Helem.... predavačica me je trznula iz nezadovoljnih misli rečenicom: Svaka čast ženama vojnicima, da, baš tako je rekla. Pa, hvala, promrmljah.

Tako sam pošla kući nakon toga i presreli su me negdje s predizbornog štanda, utrpavajući mi neke prospekte, pa se jedva izmigoljih odatle. Onda skužih i načelnika za štandom i skontah da ga prvi put vidim uživo. Nasmijah se pri pomisli koliko sam se trudila da ga vidim prije 4 godine, kad sam se zaljubila gledajući ga na TVu i misleći: Bože, kako je samo pametan. Hahahaha! Gledala sam svaku moguću predizbornu debatu i intervju, oduševljena njime i fascinirana hrabrošću njegovih protukandidata da mu i pokušaju parirati i pitala se kako li je njima kad znaju da nemaju šanse, a ipak se moraju potruditi. Onda se sjetih da sam mu čak poslala i poruku podrške i da smo čak razmijenili par poruka na fb. Tu me je već bilo stid, pomislih: Ne mogu da vjerujem da sam to uradila. Onda se sjetih i da me je prijateljica nagovorila da odemo na predizborni skup i da se tu upoznamo. I otišle smo. Nismo mogle ni prići ulazu, a kamoli ući, ali otišle smo. Stajale smo par minuta, dok je ona pokušavala naći prostor da se provučemo, prije nego mi je sinulo: Ma daj, ne mogu da vjerujem da si me natjerala na ovo, vidi šta radimo! Ne mogu da vjerujem da smo došle na glupi predizborni skup! On treba da MENE ganja da se upoznamo, a ne ja njega! Tu me je već bilo baš stid tih sjećanja, posebno kad shvatih da stojim tu i piljim u njih, pa kad me opet zajmiše s propektima, prvo odmahnuh nezainteresovano par puta glavom, zatim i rukom, više odmahujući nad svojom sramotom. Jesam li uopšte ikad i odrasla?

Ustvari sam pošla pisati o nečemu drugome, vezano za ovo predavanje, ali sve su prilike da neću uspjeti sad, jer kad me previše drži emocija to ne izgleda baš najbolje. U svakom slučaju, najviše mi se svidjela poenta da nije pitanje vjerujemo li mi u Boga, to je neupitno. Ali koliko zaista vjerujemo da je naša duša vječna i koliko radimo na njoj da je uljepšamo za njenu vječnost? I u tim mislima mi se sve ponovo vratilo i potopilo me. Ponekad je taj osjećaj kao da se skoro popneš na vrh, još ti tako malo fali i onda se strmoglaviš na samo dno i ogrebotine i modrice ti sve naplate.




Ovu je Džemo za me napisao. :)

Misli utjehe, Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, kad vi ne biste griješili. Allah bi nas sigurno uništio i sigurno bi doveo narod koji griješi i koji se kaje za učinjene grijehe, a On bi im uslišao molbu i oprostio grijehe.


Stariji postovi



BROJAČ POSJETA
30955